”Ekstremna ljevičarska sekta” i “jugokomunisti”. Tim je riječima pjevač Marko Perković nazvao ljude koji vode Zagreb, a sve zbog nedobivanja dozvole za održavanje (još) jednoga koncerta u “glavnom gradu svih Hrvata”. Ne radi se tu, po njegovim riječima, o koncertu niti o njemu osobno (naravno!) nego o “napadu na Domovinski rat” i na “temelje hrvatske države”. Svim rečenim Thompson je uvrijedio prvenstveno političare koji su mogućnost da vode najveći hrvatski grad ostvarili na demokratskim izborima. I to u dva navrata, više nego uvjerljivo. Uvrijedio je pjevač i sve one koji su glasali za aktualnu vlast. Jer tko bi podržavao ekstremnu ljevičarsku jugokomunističku sektu osim onih koji su i sami valjda njezini pripadnici ili simpatizeri?!

Thompson je uvrijedio i sve sudionike Domovinskog rata koji nisu branili Hrvatsku “s imenom Poglavnika na ustima, sa slovima Nezavisne Države Hrvatske”, kako je početkom 1990-ih inzistirao jedan od osnivača HOS-a. Uvrijedio je sve one branitelje koji se ne slažu s riječima upućenima “Titovom generalu” Franji Tuđmanu 1992. od strane istog tog osnivača HOS-a, da “tko nije za dom spreman, ne da ne može vladati Hrvatskom, ne može ni živjeti u Hrvatskoj!”, te zaprijetio “Tko nije za dom spreman, van iz Hrvatske, marš van!”. Naposljetku, uvrijedio je sve one koji zabranu veličanja ustaštva i izvikivanja ustaškog pozdrava ne smatraju napadom na Domovinski rat, a kamoli na temelje hrvatske države, već, naprotiv, koji upravo stavljanje znaka jednakosti između najveće hrvatske povijesne sramote i najvećeg povijesnog ponosa smatraju protuustavnim, necivilizacijskim i višestruko štetnim činom.

A što se tiče ekstremne jugokomunističke ljevičarske sekte… Dakle, ima različitih definicija termina “sekta”. Iako se najčešće misli na zajednice čiji članovi rigorozno slijede istu vjersku doktrinu, termin se s vremenom počeo koristiti i za one zajednice čiji članovi slijede istu filozofsku ili političku doktrinu. Mislim da nema politologa koji bi na temelju postojećih činjenica potvrdio da je aktualna zagrebačka vlast ekstremno lijeva i jugokomunistička, ili da se ljudi koji vode grad ponašaju kao pripadnici neke sekte. No dobro, ajmo reći da se Thompson izrazio onako više kolokvijalno ne vodeći toliko računa o činjenicama nego više vođen ljutnjom, ideološkom ostrašćenošću, pa i mržnjom. Ostaje ipak za primijetiti jednu u nizu nedosljednosti kada je u pitanju pjevačev javni angažman. Naime, on sada poziva svoje fanove da ruše vlast koja gradi vrtiće, škole, stanove, kina, stadione, knjižnice, ambulante, domove za starije, koja je uvela red u gradske financije, povećala proračun za socijalu, javno zdravstvo i stipendiranje učenika i studenata, koja napokon novac svojih građana troši transparentno, promišljajući dugoročne razvojne strategije i politike.

S druge strane, bio je Thompson vrlo tih, da ne kažem nijem, posljednjih tridesetak godina kad je pjevao po hrvatskim gradovima čiji su gradonačelnici optuživani za korupciju, nesavjesno trošenje javnog novca i nezakonito stjecanje materijalne koristi. Uostalom, dovoljno je usporediti Zagreb iz 1990-ih i ovaj današnji. Onaj Zagreb u kojem na vlast nisu mogli doći demokratski izabrani političari nego oni koji su bili prihvatljivi Franji Tuđmanu i HDZ-u. Zagreb u kojem je predsjednik države svoju autoritarnost, između ostalog, vježbao na gradskom nogometnom simbolu, ali i na simbolu neovisnog novinarstva. Onaj Zagreb u kojem se pretvorbom i privatizacijom opljačkalo i uništilo sve što je “ekstremna ljevica” desetljećima gradila. Grad u kojem je ulaznica u klub bogataša bila ujedno članska iskaznica stranke na vlasti. Stranke, zna se koje, čije su vodstvo i članstvo doista, za razliku od ove koja danas upravlja gradom, činili nekadašnji jugokomunisti.

Da, iste one stranke koja je prema navodima tužiteljstva u velikoj korupcijskoj aferi, a prema svjedočenju jednog njezinog visokopozicioniranog člana, upravo Thompsonu 2007. isplatila novac iz “crnog stranačkog fonda” da se u vrijeme predizbornih skupova suzdrži od nastupa. Naravno, bez ikakvog ugovora, računa ili plaćenog poreza. Baš onako kako to u Hrvatskoj desetljećima rade pripadnici ekstremno desne “domoljubne” sekte.

Ne, Zagreb danas ne vode lijevi jugokomunistički sektaši. Vodi ga gradonačelnik s magisterijem iz okoliša, razvoja i društva na Sveučilištu u Cambridgeu, izabran s rekordnim brojem glasova zagrebačkih birača, te njegovi zamjenici s doktoratima znanosti, stručnjaci za urbanizam, stambenu izgradnju, demokratizaciju društva i političku ekonomiju. A uz postignute rezultate pravo i čast da po drugi put vode glavni i najveći hrvatski grad priskrbio im je upravo i dosljedan stav da za dom ispunjen mržnjom, rasizmom i agresijom nikad neće biti spremni.